10/24/2016

GUEST COLUMNIST// ELA NEL PAESE DELLE MERAVIGLIE #3


Prvo ljeto u Italiji je iza nas. Tri mjeseca koja su prošla sve samo ne monotono, godišnje doba u kojem je vrijeme, u odnosu na ono zagrebačko, na neki način usporilo. Malo je reći da smo prve dane proveli više u njuškanju po bližem, ali i daljem susjedstvu nego u svoja četiri zida iako je taj prostor vapio za ulaganjem vremena i pažnje u njega kako bismo stigli od 'house' do 'home' i onog osjećaja udobnosti kojeg smo izgubili u procesu pakiranja i seljenja.

Dio slike što sa sobom nosi život u Italiji, ja sam ponovila, a on otkrio, u tim prvim tjednima, u kojima smo, uz posao te popriličnu količinu free time avantura u prirodi uspjeli kupiti i složiti sav namještaj za boravak i spavaću sobu i prije nego nam je stigao internet. Dva tjedna pretvorilo se u tri, a potom i u punih mjesec dana jer ovdje je brzina gotovo apstraktan pojam. U tim trenucima bilo je to poprilično testiranje živaca no gledajući ovim današnjim očima, u neku ruku čitava je situacija došla kao blagoslov. Time nam je od samog starta vrijeme počelo prolaziti sporije, nije više bilo onoga - 'ajme, pa kuda je otišao ovaj mjesec', a dalo nam je i priliku da što bolje upoznamo susjede s kojima dijelimo zgradu, ali i dvorišni prostor.

Iako sam 2012. godine na vlastitoj koži osjetila da Talijani ne doživljavaju baš previše svoje susjede strance, niti ih rado primaju u neki bliži krug od 'ciao - ciao' na ulici u prolazu, moja druga talijanska prilika donijela je neku novu priču. Vjerujem da dobar dio našeg ekspresnog prihvaćanja u našoj novoj maloj zajednici leži u njegovom poslu, u činjenici da je dio specijalne policijske jedinice, a vrijeme naše selidbe, malo je reći, bilo je dosta osjetljivo po pitanju sigurnosti u Europi, Ipak, da budem potpuno iskrena, i sami smo si dali više truda oko susjeda nego što smo to radili u našem gradu. Odlaskom u Italiju okrenuli smo neki novi list, pred nama je po dolasku, u svim mogućim aspektima, bila jedna velika prazna stranica i odlučili smo je ispisati ispravno od samog starta. 

Da, trebalo se naviknuti na glasna jutra, odnosno dvije susjede u godinama koje obje žive same pa u svaki novi dan startaju razgovorom u dvorišnom prostoru, ali od kako su jesen i magla preuzele glavnu riječ, a kiša nas već danima zabavlja svojim 'ima me, nema me' igricama, to mi više nedostaje buđenje uz njihove uživljene rasprave nakon kojih su slijedile minute i minute iskrenog smijeha. Da, trebalo se naviknuti na susjedu s gornjeg kata koja iz nekog razloga ne preferira tepihe, pogotovo na onom dijelu iznad našeg kreveta (jer gdje drugdje??), a izgleda voli premještati namještaj tamo negdje od tri do pet u noći, ali i to je preraslo u sve češće nesvjesno ignoriranje...aklimatizirali smo s na njenu buku i njene noćne hobije. 

Trebalo je preživjeti i informaciju da pjevanjem pod tušem zabavljam dobar dio zgrade jer ventilacija je ovdje moćnija od mikrofona, ali za prvu anegdotu s novim susjedima i nije tako loše, zar ne? Isti ti susjedi ponudili su spajanje na njihov internet, kucali su na vrata s domaćim povrćem i voćem, s kremom za ubode od komaraca po staroj recepturi, prvi su uskočili kada je za jednog ljetnog nevremena otkinuta grana, a pogurana jakim vjetrom završila ravno na mojoj natkoljenici ostavivši nekoliko otvorenih rana, no najbolji trenutak iz tog perioda bio je onaj u kojem sam besramno odlučila zakucati prvoj susjedi na vrata i s maksimalnim je šarmom zamoliti da se uvalim u njenu kadu (jer mi smo lišeni tog luksuza) na što sam dobila odgovor da sam luda što sam uopće uspjela izdržati mjesec dana prije dolaska na njena vrata. Što drugo nego biti beskrajno zahvalni na tolikoj opuštenosti i jednostavnosti u međusobnim odnosima u ovoj našoj zgradici.

A okretanje ove životne stranice približilo me baš tome, jednostavnosti...doživljaju života kroz tu jednostavnost i da vam pravo kažem - obožavam je! More je tu razloga, a jedan od njih je taj što me taj jednostavan život vraća korijenima i otvara prostor da barem jednom u danu zastanem i pronađem vremena da se divim i cijenim ljepote oko sebe. Simple life = more authentic life. 

U prvog godišnjem dobu ovdje uspjeli smo stvoriti 'home' i izvan samog doma...ovdje je naš happy place, jedno od onih mjesta gdje se družite s prvim i trećim i petim susjedom do sebe, gdje se djeca igraju u parku, a da nisu u pitanju Pokemoni, gdje nema agresivnih zagrebačkih vrana, ali ima leptira na izvoz, gdje je teško zamisliti večer bez odlaska u šetnju s noge na nogu, gdje se smijeh čuje u bilo koje doba dana. Ovdje se nije teško zaljubiti u život i u ... sebe. 
SHARE:

4 comments

  1. baš sam sretna što ste se tako dobro snašli...želim vam puno lijepih trenutaka, leptira i svega ugodnog u zajedničkom životu u Italiji:).

    ReplyDelete
  2. Really nice post!


    STYLEFORMANKIND.COM

    ReplyDelete
  3. To ispisivanje novih stranica i dobar start u svemu od prvog trenutka. Kao neko ko je već tri godine, tu gde je, malo mi nedostaje ta neizvesnost i novo okruženje. S druge strane, volela bih da imam takve komšije (čast jednom izuzetku, ali ona ni nije Španjolka pa... :D). Mislim da ipak delimo i taj stan iznad jer je "premeštanje nameštaja i nemanje tepiha identičan opis osobe koja živi iznad nas :D Meni tako sve deluje kao neka idila, pogotovo to sporo proticanje vremena kojem većina ne može da se pohvali. Čitanjem ovih tekstova imam utisak da iznova upadam u neku knjigu, u nešto izmišljeno, a onda se setim da je stvarna, i da si u njoj baš ti i bude mi tako milo i drago :) Čekamo nastavak <3 Poljubac za obe :***

    ReplyDelete
  4. Bas kao sto Tijanica rece, osecam se kao da citam poglavlja neke dobro napisane i zanimljive knjige :-) Divno sve to zvuci, mogu samo zamisliti tu lakocu postojanja u sporom proticanju vremena.
    Ljubim puno

    ReplyDelete

Thank you for all your comments! They always make me smile! <3

Blogger Template Created by pipdig