9/06/2016

Guest columnist// Ela nel Paese delle Meraviglie #1

Hello all!
Malo je reći koliko je sreće bilo nakon Ivanine poruke vezane za ovu suradnju, koliko je nestrpljenja bilo pred ovaj prvi post i koliko je nade da će se čitava priča uklopiti u ovaj njen već izgrađeni svijet. Imamo obje nekih divnih ideja ovdje za vas, a sve što vama preostaje je da si zamisliti talijanski ugođaj [jer tamo ćete me naći] i uz kavicu i kakvu poslasticu [jer sam opsjednuta dugim tekstovima] pronađete malo relaksacije u ovim redovima.
Pa kako drugačije početi ovu avanturu nego pričom o Eli i Italiji, sve od same spoznaje, prije nekoliko mjeseci, da ću je po drugi puta zvati domom. S velikom željom da će zaživjeti i svi ostali tekstova o tome kako je ta ista Italija prihvatila mene.



Italija me fascinira…ma oduvijek. Još od prvih satova povijesti u školi pa preko prvog posjeta i u konačnici sada kada je imam prilike otkrivati svakog dana. Fascinira njena povijest, prirodne ljepote, ali i ljudi. Jednostavno imamo onaj klik, ono nešto što spaja naše temperamente i strast za životom. No daleko je ta strast za životom bila u trenucima kada smo donijeli odluku da je za njegov posao, njegov napredak i na kraju za nas oboje najbolja opcija odlazak. Činilo mi se tada da je došla u najgorem mogućem trenutku. A kako i ne bi.

Uredili smo stan, počeli živjeti zajedno, odabrali datum vjenčanja, kockice su napokon sjedale na svoje mjesto i odjednom - puf! Mijenjaj planove, kreći od nule, snalazi se kako znaš. Pakiraj sebe, njega [jer on je još uvijek na obuci u Njemačkoj], psa, odjavljuj, hvataj papire, pokušaj nešto odspavati, a sutra sve ponovno.

"Današnje raspoloženje mi je u potpunom skladu s vremenskim prilikama i samo se nadam da ću sama sebe brzo poštedjeti takvih borbi. Sreća, tuga, uzbuđenje, anksioznost...ne mogu se sjetiti kada su me zadnji puta toliko šorali svi ti osjećaji, u isto vrijeme. Da budem iskrena, ne znam da li je taj vjetrić vani zbilja tako zagušljiv ili to samo ja nemam prostora za disanje.
Pokušaj da barem u glavi započnem sa selekcijom stvari - što ponijeti, što ostaviti - završio je sjedenjem na centru dnevnog boravka, u trećoj rundi bitke s mislima koje su od male sitnice napravile takav kaos u meni da se četvrti pljusak danas, ali ovoga puta moj osobni, s glavom među koljenima i spremna da priznam poraz, nije mogao izbjeći.

Nije me sramota priznati da u 31. godini sjedim na podu i plačem kao malo dijete jer nije dobilo baš tu igračku koju je željelo. Plačem i ne mogu stati. Gledam u natpis 'Home, sweet home' i shvaćam da u ovom trenutku ja svog doma nemam. Sve me drži ovdje, a sve me vuče tamo, nisam ni na nebu ni na zemlji i s tim u podsvijesti stvarno je teško uhvatiti zraka.

Što je najgore, ne mogu niti sama sebi, onom razumnom dijelu mozga, objasniti zašto se to događa...pa nije mi prvi puta da pakiram kutije i idem u nepoznatom pravcu. Dapače, ako trebate stručnjaka za pakiranje, slobodno me zovite - dajem časnu riječ da vama neću potopiti parket dnevne sobe.

Za odlazak u Italiju i ne moram biti baš neki heroj, ne čekaju me vješala već nova, uzbudljiva životna epizoda, neka bolje sutra, pa opet... I znam, u tome 'sutra' ću opet biti sama svoj heroj, ostavit ću za sobom ovaj ludi dan, prepun emocionalnih vratolomija i disanja na škrge, ali danas ću lomiti valove unutar sebe sa sve četiri strane svijeta, kišiti i oblačiti, gurnuti glavu među koljena. Jer i to je za ljude." - opis je samo jednog od dana koji su stajali između mene i našeg preseljenja.

Nakon prožvakane informacije da je datum našeg odlaska pomaknut za dva puna mjeseca, na ranije, stigle su nove muke, one o tome koliko bi nas život u Milanu trebao koštati. Onako potpuno iskreno, to neko bolje sutra uopće nije izgledalo dobro, dapače, shvatili smo da je stiglo vrijeme za prvi kompromis i odricanja, a da još nismo pravo niti zagazili na talijansko tlo. A prvi moj i vaš kompromis ovdje je dogovor o nastavku u idućem postu jer svjesna sam da nisu svi kao ja opsjednuti dugim pričama, a još manje tekstovima. ;)
Do tada puse od, sada već aklimatizirane, Ele. 

SHARE:

8 comments

  1. Ovo kao da sam ja pisala. Živim u jednom mjestu, tražim posao u drugom, dečko mi živi u trećem...
    I nikako da se poslože kockice... S jedne strane jedva čekam da nađem posao i preselim (torbe nadobudno čekaju), a s druge strane briznem u plač sa svojih 27 kad je npr. dečko dobio posao u gradu koji meni baš nikako ne odgovara. Ok, posao je na određeno vrijeme, ali svejedno... Svaki dan u meni vrtuljci emocija. Tako da, draga Ela, u potpunosti znam što prolaziš, a kao profesorica sam veeeeliki fan dugih tekstova. :)

    ReplyDelete
  2. Mislim da je nepotrebno reći i ovde koliko ja vas dve obožavam (ali eto morala sam :p) i koliko vidim i osećam da je to je to! Ivanica je tražila promenu, Ela se nećka sa blogom, pa evo, taman! Meni je priča dobro poznata iz svih uglova, ali mi neće dosaditi jer znaš već da je ovo moja omiljena serija ;) Ovaj tekst je i danas uspeo da me pogodi pravo u centar jer ja i dalje i posle toliko vremena i iskustva (pa i verovatno zauvek) ću biti ni na nebu, ni na zemlji. Sve nas je više takvih koji smo i tamo, i ovamo, danas ovde, a sutra ko zna gde. Verujem da se neću jedino ja prepoznati u celoj priči, a isto tako verujem da Italija nije nikome mrska, meni naročito :) Dugi tekstovi? Yes, please! :D
    Ljubim vas obe <3 <3 <3

    ReplyDelete
  3. jedva čekam nastavak. baš sam nedavno odbila jednu divnu poslovnu priliku baš zbog preseljenja. žao mi je i nije mi žao. ali, očito više ovo drugo čim sa ostala gdje jesam..

    ReplyDelete
  4. Amazing post, love it!
    xoxo Antonela

    librodibellezza.blogspot.com

    ReplyDelete
  5. Volim gostovanja na blogovima, a ovo me naravno razveselilo:) ja sam uvijek za duge postove, pogotovo kada se radi o nekome koga rado čitam.

    Nijedna odluka o preseljenju nije laka, bez obzira koliko voljeli neko mjesto i koliko nam bilo drugim domom...Ja sam prije 12 godina živjela puna 4 mjeseca na Siciliji kada sam radila za Windjet, tako da mogu reći da je meni Italija isto sjela, ali život u drugoj zemlji uvijek je veliki izazov, pogotovo u tom početnome razdoblju kada treba toliko toga riješiti...ima tu puno toga na što većina ljudi ni ne pomisli.

    Što da kažem...ja se još uvijek borim s birokracijom i radije ne bi o tome ni pričala. Doseliti se kao Hrvat u BIH i ostvariti neka prava je znanstvena fantastika.

    ReplyDelete
  6. Kako mi je bilo drago čuti za početak ove vaše suradnje, mislim da ste savršena kombinacija, a i tako mi je drago ponovno vidjeti Eline tekstove koji mi baš jako fale u blogosferi...Ja sam apsolutno za dugačke tekstove, bring it on, i iako mi je već jako dobro poznata priča o dolasku u Italiju, tako ću s užitkom ponovno proći kroz nju, a sigurna sam da će mi doći i kao doza inspiracije za neka vlastita razmišljanja! xx

    ReplyDelete
  7. Ja sam prosto odusevljena! Veliko DA za ovu divnu saradnju dve dame koje obozavam.
    Post je izuzetno zanimljiv, dirljiv, iskren i topao.
    Meni ne bi smetao ni duzi tekst :-), ali mozda je ovako i bolje taman da se uzelimo nastavka price.

    Ljubim punooo

    ReplyDelete
  8. Hvala vam svima na nevjerojatnoj podršci i ljubavi! <3 Drago mi je da se veselite novim postovima :*

    ReplyDelete

Thank you for all your comments! They always make me smile! <3

Blogger Template Created by pipdig